Odakle baš Kilimanjaro? Ostvarenje nekih davnih snova i stjecanje novih iskustava, a osim toga želim se počastiti za odlazak u mirovinu. Zvijezde su mi se posložile!

Planina Kilimanjaro smještena je na sjeveroistoku Tanzanije s nekoć tri aktivna vulkana: Kibom, Mawenzijem i Shirom. Najviši vrh Kibinog prstena i planine Kilimanjaro je Uhuru, poznat kao krov Afrike.

Za tanzanijski narod Kilimanjaro je simbol svjetlosti i slobode. Kada je Tanzanija 1961. godine stekla neovisnost, simbolično je na vrhu Kilimanjara zapaljena Uhuru baklja kako bi širila svjetlost van granica Tanzanije. Osim po snažnoj simbolici, planina Kilimanjaro posebna je po snježnoj kapi koju su davnih dana europski misionari i arapski trgovci prolazeći njenim padinama nazivali srebrnim vrhom ili oblakom, a neki su vjerovali da tamo obitavaju i zli duhovi.

Bilo je puno neuspješnih uspona, a prvi su se tamo popeli 1889. god. njemački geograf Hansmeyer, austrijski alpinist Ludwig Purtschller i vodič Yohani Kinyala Lauwo. Danas je Kilimanjaro poznata turistička atrakcija koja privlači mnoge ljude iz cijelog svijeta. Tako je i nas 16 u organizaciji HPD „Zagreb-Matica“, Planinarsko – ekološka sekcija (PES), s vodičem Nikolom Holubekom odlučilo prihvatiti taj izazov i pokušati što i mnogi, popeti se na Kilimanjaro.

Sjećam se, kad sam odlučila krenuti u tu avanturu prvo sam otišla pitati Nikolu što on misli o tome i hoću li ja to moći, budući da baš i nemam dugogodišnji planinarski staž! On mi je onako usput odgovorio:“Ne znam ni ja sam hoću li se moći popeti“. Na to sam se bez riječi okrenula i rekla samoj sebi: "Ja idem!"

Uslijedile su naporne višemjesečne pripreme i to: kondicijske, jer bez kondicije nije ni trebalo kretati u takvu avanturu. Vozila sam bicikl po 50-ak km dnevno, išla na plivanje, u teretanu, hodanje po više sati dnevno. Tu su i psihičke pripreme koje su se sastojale od razgovora s liječnikom, s ostalim planinarima, a tu su bogme i materijalne pripreme.   Trebalo je sve to ukomponirati, a stalno je nešto novo izlazilo na vidjelo. Sjećam se da sam na kraju već od svega bila pomalo iscrpljena i jedva sam čekala da ta priča počne jer sam na trenutke dobivala želju da odustanem! Sva sreća da nisam!

I tako, eto nas konačno u gradu Moshi, gdje smo stigli iz zračne luke „Kilimanjaro“, prevezeni malim autobusom, sa stvarima na krovu. Baš kako sam to i zamišljala gledajući filmove i čitajući neku literaturu.

Hotel u kojem smo smješteni, za njihove pojmove ima 4 zvjezdice, ali po funkcionalnosti i opremi teško bi dobio i 3 zvjezdice, no zato je osoblje sve nadoknađivalo ljubaznošću i trudom. Sve je bilo čisto i uredno.

Naš glavni vodič – domaćin je Abu Kadiko, a njegova desna ruka tihi Tumeini. Sklapamo prve kontakte, traži se trgovina kako bismo kupili vodu budući da jedino flaširanu vodu možemo koristiti. Sve ostalo je upitno zbog mogućnosti infekcije. Dobili smo uputstva da ništa ne uzimamo na ulici, samo u hotelu i to isključivo kuhanu hranu, a od voća samo ono što ima koru, dakle što se guli.

Moshi je živopisni gradić na sjeveroistoku Tanzanije, zovu ga i vrata Kilimanjara, udaljen svega 30-ak kilometara od Kenije. Pun je dućana, štandova i prodavača. Na ulici se odigrava sve: razni popravci, šije se odjeća, prodaje i priprema hrana, sklapaju poslovi... Grad je bučan, bicikli, motori, mini autobusi, autoriksawe ili tuk-tuk vozila. Moshi je poznat i po dobroj kavi koja se uzgaja u regiji Kilimanjaro na visinama od 1200 - 2400 m/nv.

U sam Nacionalni park Kilimanjaro se ne može bez vodiča, a do samog vrha ima 7 ruta od kojih je svaka specifična na svoj način. Mi smo išli Maranga rutom koja se zbog popularnosti zove i Coca Cola ruta. Ta ruta kreće s jugoistočnog dijela Kilimanjara i uspinje se kroz više klimatskih zona, a temperatura varira od +20 stupnjeva do -15 stupnjeva. Jedino se na ovoj ruti može spavati u drvenim kolibama, a na svim ostalim u šatorima. Ostale rute su Machame, Umbwe, Ronga, Shira, Lemoso i Northern Circuit.

Treking je trajao 6 dana. Svaki dan smo prolazili po 1000 m/nv odnosno oko 10 km, što je bilo 5-7 sati hodanja, osim na dan aklimatizacije koji smo proveli u kampu Horombo na 3720 m/nv.

Svako jutro Tumeini nam je mjerio kisik i tada se vrlo često mogla čuti uzrečica „hakuna matata“ (engl. no worries) koju smo čak i pjevušili jer su nas vodiči naučili. Za našu ekspediciju je bilo angažirano oko 60 ljudi. To su bili nosači, vodiči, kuhari. Svaka ekipa je imala svoje vodiče, svog kuhara i ostalo osoblje koje je stalno išlo s njima sve do zadnjeg kampa. Na vrh smo išli samo s vodičima. Tim poslom se bavi oko 10 000 ljudi i to je jedan od boljih izvora zarade. Zarađenim novcem pomažu obiteljima, školuju djecu i sl. Često u zajedničkom kućanstvu živi više generacija.

Na Kilimanjaro ne idu konji, sve se nosi ručno, odnosno na glavama nosača koji su na taj način nosili po više vreća, a svaka je mogla biti do 15 kg težine. Kažu da ne mogu dugo raditi taj posao jer stradavaju koljena i kičma. Često ih se može vidjeti kako trče s teretom na glavi u neadekvatnoj obući, kako bi stigli prije nas na odredište jer nama treba biti obrok gotov kada stignemo u kamp. Na dolasku bi nas obično na stolu dočekao vrući čaj i kokice dok oni ne završe večeru.

Nakon prva dva dana na visini od 2700 i 3720 m/nv počeli su kod nekih prvi znaci visinske bolesti: glavobolje, mučnine i proljev. Hodali smo „pole pole“, polako polako kako bi se tijelo navikavalo na sve veću visinu i što bolje aklimatiziralo. Stalno smo pili vodu kako bi nadoknadili nedostatak kisika.

Vlažnu, kišovitu džunglu u kojoj nas je pratio po koji krik neke od životinja ili ptica, zamijenili smo krajolikom koji podsjeća na našu Dalmaciju, jedino što je raslinje ovdje puno veće, a ima tu i drugog raslinja kao što je Afričko drvo koje podsjeća na ogromnog kućepazitelja odnosno kilimanjari senecia i neke nepoznate egzotične biljke koje su nam govorile da smo ipak u Africi. Dok smo prilazili Horombu okupanom u suncu najednom se je u daljini pojavila bijela kapa i vrh Kilimanjara! Zastajemo, uživamo u pogledu i fotkamo se.

Slijedio je dan aklimatizacije. Ujutro doručak i uobičajeno mjerenje kisika. Moram napomenuti da sam što se tiče prehrane kao vegetarijanka bila jako zadovoljna, budući da njihova hrana obiluje voćem i povrćem, a i za nas troje vegana su posebno kuhali, dok su mesojedi bili prilično zakinuti jer su za njih od mesa spremali uglavnom piletinu koja po svemu sudeći nije baš bila najukusnija jer su stalno „žicali“ nešto od nas i virkali u naše tanjure . Neki su čak i požalili što i oni nisu na vege prehrani.

Taj dan ujutro smo se iz Horomba uputili do zanimljive stijene po imenu Zebra Rocks koja se nalazi na 4200 m/nv. Tu sam ja i još neki dobili po turu, po dobrom starom planinarskom običaju, jer smo prvi put na toj visini. Poslije sam u šali rekla da smo nakon toga trebali stalno dobivati batine jer nas većina nije bila na tim visinama. Ovdje se je već dobro osjećao utjecaj razrijeđenog zraka i nedostatk kisika. Nakon malo zabave i divljenja stijeni i prirodi, vraćamo se u kamp na večeru i noćenje.       Inače, spavanje je vrlo zanimljivo u tim drvenim kolibama. Vani je hladno i stalno pomalo puše, a u samom vrhu krova te naše kolibe, sa svake strane su prozori koji imaju drvene rešetke koje očito služe za ventilaciju, ali se ne mogu zatvoriti tako da konstantno puše. To je posebno smetalo onima koji imaju manju toleranciju na propuh i hladnoću. Spavali smo s kapama na glavi, a mnogi i kompletno obučeni s termosicom vruće vode u vreći kako bi im bilo toplije. Jedino je bilo nezgodno kad se ta termosica igrom slučaja izlila. Osim toga odlazak na toalet je bio prava avantura, a evo i zašto; obično je ta prostorija, kažem prostorija, jer što smo bili bliže vrhu komfor je sve lošiji pa više nije bilo ni školjke nego samo rupa u podu, a bila bi uvijek na kraju logora ili negdje u sredini, pa kada si recimo po noći trebao na WC bilo je potrebno kompletno se obući od gojzerica do kape, krenuti po mogućnosti na vrijeme jer ti visinska nije dozvoljavala da žuriš, a o trčanju nema ni govora. Ako i pokušaš potrčati isti tren ostaješ bez zraka! Kako smo morali piti puno vode svatko od nas je bar jednom po noći morao ići na toalet. Noću su temperature padale dobro ispod ništice pa se teško bilo izvući iz tople vreće.

Hladno je! Sada hodamo po alpskoj pustinji, prošli smo mjesto koje upozorava da ovdje nema ničega. Kili pod oblacima malo plaši, malo vabi, jer sad se već vidi u punoj veličini i zaista je impozantan. Uživam u pogledu, beskrajno sam zadovoljna. Nema te fotke koja to može dočarati! Srce mi poigrava. Ja ću se popeti, to je moja mantra! Tumeini je pored mene. Kako si mam, pita me? Većinom su me domoroci zvali mam, valjda zbog moje sijede kose. „Dobro sam, molim te, pjevaj mi onu pjesmu tvoje mame. Hoćeš li?“ Trenutak tišine i on počinje tiho, samo za mene, pjesmu o životu, ljubavi i sreći. Hodamo i ja slušam. Ispred mene Kilimanjaro stoji ozbiljan, moćan, tajanstven i zove: “Dođi, čekam te!“ Gledajući ga u tišini obećavam zagrljaj i mislim o svojoj djeci, prevećem sve ladice uspomena u životu, a ovo sada će ostati spremljeno vječno.

Na Kibu smo došli oko 13 sati. To je 4750 m/nv. Tamo nas već čekaju nosači. Nadaju se dobiti "tipso". Jedan trči i čisti mi gojzerice koje su inače crne, a sada su sivo-bijele. Dajem mu dolar. Ulazim u kolibu, koja je ovdje od kamena. Dah se gotovo ledi u zraku, nema grijanja. Na stolu čaj i kokice, drugo i ne možemo jesti. Dogovor je u 15 sati na spavanje i ustajenje u 22 sata jer se u 23 sata kreće prema vrhu. Hladno, hladno, hladno! Tih par sati odmora prolazi kao u agoniji. Ustajemo, šutke se oblačimo. Otvaram vreću s natpisom: “za vrh“! Tu je pernata jakna, hlače, vunene čarape, duge gaće, vunena potkošulja, majica i košulja. Rukavice, podrukavice, grijači za ruke i noge, kapa. Konačno je sve na meni i izlazim van. Pogled u nebo, ostajem prikovana pogledom na to mnoštvo zvijezda. Kilimanjaro nas nagrađuje mirnim vremenom! Hladno je, ali ništa ne puše ni ne pada. Dan prije grupa Japanaca nije imala tu sreću. Kad su se spustili bili su polumrtvi od vjetra koji je pojačavao osjet hladnoće. Jednom od njih je trebao dobar sat vremena da progovori. Samo je sjedio skupljen kao fetus i šutio. Saznajem da su neki od naših ostali ležati. Visinska ih je „oprala“ i ne mogu nikamo.

Glavni vodič traži da se svrstamo u kolonu i da se strogo držimo iza njega. Nitko ne smije ispred. Pole pole! Počinje ples čeonih lampi i monotoni ritam koraka i štapova koji se zabijaju u vulkanski šljunak. Svakih 10-15 metara stajemo, gutljaj vode, diši, uhvati ritam i idemo dalje. Sad smo na 5100 m/nv neki odustaju, ne mogu, vraćaju se u logor. Primjećujem da mi grijači na rukama ne rade i u toj zbrci jedan grijač mi je negdje ispao. Prsti na rukama mi se koče od hladnoće, nos ne funkcionira jer su se kapilare smrzle i uopće ne mogu normalno disati. Umjesto nosa imam santu leda. Uzalud pokušavam ispuhati. Ne ide! Ne mogu disati osim na usta, a hladan zrak para utrobu. Do mene dolazi Edi, jedan od vodiča, uzima moje ruke u svoje i trlja. Cirkulacija se pomalo vraća. Uzima moj ruksak, ja se nećkam jer mi je unutra termosica s čajem: „hakuna matata“, ne brini, „pole pole“! Ide uz mene i povremeno uzima moje ruke i trlja. Na odmorištu vidim neke da povraćaju, čak se je jedan od vodiča bacio na pod, smanjuje visinu da dođe do zraka. Još malo! Stijene, penjemo se šutke, već je skoro 6 sati. Ajde Gilman's, pojavi se! To je sam vrh kratera, poslije ima još nekih 200 m/nv snijega i leda za koje je trebalo hodati oko 2 sata, a ja sam se smrznula. Još u Zagrebu, zarekla sam se samoj sebi da ću stići do Gilman's Pointa, više mi ne treba kao da sam slutila što će se dogoditi, a možda sam na taj način i sama zacrtala sudbinu. Skoro sam zavriskala od sreće kad je moja lampa osvijetlila tablu: “Čestitamo, vi ste na Gilman's Pointu 5685 m/nv“. Ja ne mogu vjerovati! Tu sam, uspjela sam! Od sreće su mi se zamaglile oči. Želim se slikati, ali ne ide. Aparat se je smrznuo. Nailazi Nikola, grije svoj aparat i slikamo se. Ne idem dalje. Moj cilj je postignut! Gledam kako zvijezde gasnu, a na istoku se budi suce. Sad vidim gdje sam. Oko mene snijeg, pustinja i neviđena ljepota izlaska sunca na Kilimanjaru. Urezujem u pamćenje svaku sekundu ovog trenutka dok pored mene prolazi cijeli moj život. Samo ja i planina. Neslućeno jedinstvo trenutka, prirode i mene. Sama sa sobom, ispunjene duše okrećem se i vidim da Edi ide za mnom, a praši se i za Nikolom i Zoranom. Smijemo se i spuštamo niz pustinjsko stijenje, praši se od vulkanskog pepela. Zastajkujemo, slikamo. Dijelim čaj s Edijem jer on nema. Želi mi vratiti čeonu lampu koja je ostala kod njega kad mi je pomagao da uzmem fotoaparat. Poklonila sam mu tu lampu, on je ionako nema. Zahvaljuje, spuštamo se. Danas nas čeka još 10-ak sati hoda jer trebamo doći na Horombo hut 3720 m/nv. Tu ćemo prenoćiti i sljedeći dan napuštamo Nacionalni park Kilimanjaro i idemo u Arušu, u civilizaciju, sanjam topli tuš i normalan krevet. Put se nastavlja dalje, idemo na safari i na otok Zanzibar, ali to nije tema ove priče.