Post-koronarno penjanje - 2. dio

23.06.2020, autor Zeko

11.-14.06. Paklenica

Došao je i prvi dugi vikend u lipnju... četiri dana na raspolaganju kao naručeni za penjače gladne stijene! Tko bi se nadao da Koki i ja nećemo uspjeti naći još barem jedan navez da popunimo auto za Paklenicu. :-( Na kraju su nam uletili Ana T. i njen frend Javi koji je u Hrvatskoj u sklopu Outward bound programa. Koki već neko vrijeme mjerka Pink Panther, 400-metarski smjer u Debelom kuku, pa smo tome prilagodili plan... prvi dan ćemo nešto relativno lakše da se u petak rano ustanemo i sredimo smjer i odstup bez ikakvog vremenskog pressinga. Odlučujemo se za Kikos Bohrer, smjer odmah iznad parkinga, pored Nosoroga, kojeg sam prve dvije dužine na jesen penjao s Fićom. Na te dvije dužine sam ostao i ovaj put jer smo sa drugog štanda odlučili nastaviti kroz 6a dužinu Joe de Rippera... lijepa vertikalna ploča sa vrlo glatkim detaljem kojeg sam nakon par pokušaja ipak zaobišao s lijeve strane dok je Koki nakon jednog proklizavanja uspio proći po ploči. Kako smjer završava na sedlu Nosoroga odlučujemo još ispenjati zadnje dvije dužine Spit bulla, onako za gušt! :-)
Po povratku u kanjon srećemo Anu i Javija kako chillaju na klupici i u pitamo Anu da li je ikad bila u dugom smjeru. Nije. E, onda ćemo ju provesti kroz Oprosti mi pape, da doživi i to. Šta reći? Totalno oduševljenje! :-) Navukli smo ju na duge smjerove!

Sutradan buđenje u 6, doručak, sranje jedno, polazak u 7, pristup, sranje drugo, i u smjer. Kako su Koki i Sabo par tjedana prije istražili put do smjera, pristup nije bio nikakav problem. U 8:30 Koki kreće...
Smjer je prava ljepotica! Bez sumnje, gledano u cjelini, najljepši smjer koji sam do sada penjao. Rekao bih, dosta soft ocijenjen, po meni najteži detalj je 6a+ u trećoj dužini, ali i tu se radi o 2-3 giba, malo ćelavije, malo za dobro se rastegnut i prođe se OK. Smjer je odlično osiguran; mi smo nosili i čokove i par frendova i ništa nismo koristili. Dugi kompleti dobro dođu, ima i par dužina koje se daju spojit. Druga dužina nosi ocjenu 5a, ali postoji i lijeva 6a varijanta koju jaaako preporučam... nakon malo pimplavog dijela između 2. i 3. spita slijedi predobra ploča. Skica je stvarno dobra i orijentacija u smjeru nije nikakav problem. Čak nije ni zaraslo, tak da ni u jednom trenutku nije bilo borbe s vegetacijom. U smjeru najviše ima ploča, ali uglavnom po konkretnim grifovima, ljuskama, tramvajcima, ma milina, a pred kraj još i kratki kaminček. A cijelo vrijeme, kako napreduješ kroz smjer, sve se više otvara pogled na cijeli Anića kuk. Ako znaš gdje tražiti lijepo se prepoznaju smjerovi prekoputa, od Anića kuka pa sve do Velikog Ćuka.

6 i pol sati kasnije vani smo. Odmaramo, jedemo, pijemo, naslikavamo se, totalno uživamo, no avantura još nije gotova... slijedi nalaženje puta za silaz, glonđarenje, probijanje kroz šumicu, spust prema Manitom kuku. Ipak, i tu je dobra priprema urodila plodom, konzultacije s Bojči i Wilderom dale su nam dobre smjernice i za sat vremena izbijamo na stazicu ispred Manite peći odakle još sat vremena ugodnog tabananja do klanaca.
Dakle, Pink Panther je totalni hit od smjera, možda bi bilo ugodnije penjati ranije (na proljeće) ili kasnije (na jesen), ali sunce je naš prijatelj i mi volimo sunce! :-) Moguće je krenuti penjati i poslijepodne kad sunce već počinje zalaziti za stijenu, ali onda riskiraš da te mrak ulovi na odstupu prije nego dođeš do staze, a u tom slučaju nema šanse da se izvučeš iz džungle na vrhu.


Mr. Pink & Mr. Panther

Ne znam kako vi, ali mene lijepi smjerovi uvijek dodatno nabriju pa sam u subotu bio spreman za nove izazove. Kako ni Koki ni ja nismo nešto pretjerano penjali po Skradelinu tu smo si napikirali smjer Kosovo... em je pristup minimalan, em je prijepodne u hladu. Ulazni detalj sam anulirao da ne gubim vrijeme, a ostatak prve dužine je skroz lijep, premda na par mjesta malo nelogično spitan, ali ne smeta, imam čokove. Druga dužina su radijatori, na mjestima položeniji, na drugim mjestima manje položeni, ali OK, koji spit više ne bi bio naodmet. Treća dužina varijacije na temu, ali lakše. Na vrhu u sjeni drveća gruntamo šta ćemo dalje. Dan je još dug, mladi smo, u naponu snage...
Pada mi na pamet Andy & Max, smjer koji sam penjao prije 5 godina i bio totalno oduševljen prvom dužinom do zadnjih par metara i ćelavog prečkanja do štanda. A druga dužina me se nije baš dojmila pa sam nakon 2 spita zbrisao lijevo u usjek i po stijeni oštroj poput žileta došao do nekog gornjeg štanda. Ovaj put računam, iskusniji sam, u boljoj formi, možda dojam bude drukčiji... Koki vodi prvu dužinu i stvarno je lijepa. Ćelavo priječenje do prvog štanda bez problema riješava, a zatim i ja. Drugu dužinu preuzimam vodstvo i upuštam se u borbu sa onim što u vodiču piše 5c, S1. Mo'š mislit! Ipak, nalazim pravi put i dolazim do najneugodnijeg visećeg štanda ikad. Ima još spit par metara više gore što znači da smjer možda još malo i nastavlja, ali meni je dosta. Nakon kraće borbe stiže Koki i slažemo se da smjer definitivno zaslužuje jaču ocjenu, pogotovo s obzirom na zaspitanost (prije S2). Abseilamo dolje. 70-metarsko uže je u centimetar taman za prvu dužinu, ako se još netko želi okušati.

Četvrti dan. Kopka me taj Dreaming the lost friends... baš bi ga htio iskušati, ali malo kao da mi ponestaje forze. Diskretno ispitujem situaciju kod Kokija, ali kod njega nema labavo! :-) To je dakle to! Prva 6a dužina me totalno oduševila i odmah mi je drago kaj smo prihvatili izazov. Nema nekih izrazitih detalja, lijepo penjanje od početka do kraja. Koki vodi sljedeću dužinu i mene zapada detaljna 6a+ dužina... dobra pukotina na dilfera nakon koje se treba izvući na apsolutno ništa. Što kaže Rale, 'moraš se u dva giba pretvorit iz krkana u baletana!' Ustvari, najteže u cijeloj priči bilo mi je ukopčati spit (u kojem se, gle čuda, nalazi bežanec) prije izvlačenja na prethodno spomenuto ništa. Naime, malo sam prekratak. No, kad je konačno ukopčan komplet iznad glave, nekak je lakše ući u gib. :-) Spasonosni štand je na lijepoj velikoj platformi gdje bi se i šator dao postavit. Koki vodi zadnje dvije dužine i izlazimo na sunce. Smjer je fakat super, ali ako si kraći od 1.80m ponesi si pomoć za ukapčanje problematičnog spita.

Sve u svemu, fenomenalna 4 dana penjanja! Sad 5 dana odmora pa opet dugi vikend... :-D

20.-22.06. Paklenica

U nešto ispretumbanoj postavi Romana, Koki, Deda i ja pičimo u nove avanture. Za početak svi u Ča je od Draga... nešto što Koki u svom penjačkom stažu začudo još nije penjao. Nakon toga Romana i ja u Armadillon. Zadnjih 2 vikenda su mi smjerovi u Skradelinu poptuno otkriće, a ovdje su se Fićo i Koki prije par mjeseci dobro pofajtali sa stijenom pa da vidimo... Mišljenja su podijeljena (Čuja vs. plezanje.net) oko ocjena 2. i 3. dužine. Ja bi rekao da je ipak realnije kako piše u vodiču... druga dužina ima detalj na ulazu koji je jači (A0 k'o kuća), ali ostatak je lijep i relativno lagan, dok je treća dužina sasvim konkretna i konstantna. Zadnja dužina je, hmm, blago rečeno zanimljiva. Ulaz je skroz čudan, spit te vuče ravno gore, ali to nemre onda bit 5a ga da j*beš! Prolaz po desnoj strani je mnogo humaniji, ali onda izvodiš akrobacije za ukapčanje. A dalje se nastavlja po radijatorima kojih sam se u zadnje vrijeme toliko napenjao da su mi stopala potpuno izgnječena i svaki put kad stanem u neki žljebić vidim zvijezde i sipam psovke!

U međuvremenu Koki i Deda imaju akciju spašavanja u Flex & Rex...

Misterij je riješen. Crna je flex, bijela rex!

Spasili ih iz rupe, jedna poluživa, matere nigdje i sada šta napraviti?

Sutradan Deda uzima dan odmora, a mi utroje preko Danaje u Brid za veliki čekić. Koki i Romana vode do vrha stupa, a onda ja preuzimam prečnicu. Prva prečnica je relativno lagana, ali jaaako eksponirana, treba se malo spustiti i rukama ići na dobre grifove, a za noge se već nekaj nađe. Nezgodno je jedno ukapčanje jer se treba ful nagnut i u labilnoj ravnoteži kopčat prvo spit pa uže, ali ide. Dolazim do alke na štandu i pičim dalje, spojit ću odmah sljedeću dužinu. Kao 4b+, ali ima se tu kaj penjat, nije trivijalno, međutim drugog štanda nigdje, iako je ucrtan na skici. Ništa, nastavljam u sljedeću prečnicu, trenje je već brutalno, gnječim puža golača u tramvajcu i stižem konačno do alke pored drveta. Vjetar pojačava. Slijede dvije lakše dužine i onda stiže... The Žlijeb! (Koja čudna riječ, jbt.)

Odlučujemo da Romani treba pripasti čast vođenja pošto ona to još nije penjala, i onda ona to projuri k'o da nije ništa! :-) Ne znam, meni je je taj žlijeb i dalje muka. Možda da si nisam još dodatno stopala izgnječio u prvih 5-6 metara žljebića... Do kraja nema nekih uzbuđenja, spajamo se sa Brahmom i začas smo ispod velikog kamenog luka. Vjetar već dobro dere, u jednom trenu me čak baca na zemlju pa ne gubimo previše vremena, par fotki i krećemo prema Đuzi...

U ponedjeljak vjetar brutalno dere. Puše iz smjera bure, puše na refule, ali ful toplo. Kaj ćemo, idemo penjat. Koki i Deda pripremaju karton mlijeka da odu poslije obići Flexa i Rexa (to mlijeko je misteriozno nestalo tokom dana) no za početak će u CK, a Romana i ja do stupa vidjet kak vjetar puše pa prema tome izabrat stranu. Vraga, vjetar vrti oko stupa i nema šanse da se bilo kaj tam penje. Vraćamo se prema klancima, promatramo borbu dečki sa vjetrom u CK, baš ih baca. Mi odlazimo u Kameni croissant koji je sasvim fino zaklonjen i penjemo bez incidenta. Na kraju se nalazimo pored potoka i ovi troje trekaju gore izvidjet sudbinu kozlića...

Evo apdejt:
Nakon što smo nazvali broj i izložili situaciju, dobili smo odgovor od rendžera “a šta ću vam ja”.
Onda smo smjestili kozice u hlad pod drvo da se oporave.
Danas smo pripremili dudu i mlijeko ( koje nam je neko na kraju ukrao) i poslije penjanja odtrekali do gore nadajući se da su još uvijek tamo i da su oke. Nakon 10to minutnog blejanja, iz hlada iskače mama koza i za njom flex i rex.
Znači sve je oke i život ide dalje.

...

I to je to! A kaj smo sve fino papali... o tome bi se dao cijeli posebni izvještaj napisat! :-)



Tagovi:   Paklenica   Pink Panther   Kosovo   Andy & Max   Dreaming the lost friends   Armadillon   Brid za veliki čekić  
Copyright © 2013 AO HPD Zagreb-Matica.