Triglav, Slovenska smer

10.02.2020, autor Marta

Into the mountains I go, to lose my mind and find my soul

Nakon totalno profulanog penjačkog ljeta, čak i propuštene zime, zov sjeverne stijene ipak je bio prejak da se nastavi moje penjačko zabušavanje. Poučena iskustvom prvog aprila prije par godina pripremila sam se na potpuno psiho-fizičko uništenje.

Ivona, Iva, Kranjec, Zeko, Marko, Bocko, Bojan, Bodić i ja krećemo po planu u pola 4, ali zapravo nešto prije 4 iz Zagreba. Vremenskih okvira se točno ne sjećam, ali u zoru krećemo s pristupom od Aljaževog doma prema Slovenskoj smeri. Danje svjetlo obasjava vrhunce oko nas i potpuno opčinjena hodam prema stijeni. Taman na odvojku od planinarske staze oblačimo dereze, vadimo cepine i počinje naša penjačka epopeja. Snijeg drži baš taman i kolona mravaca polako napreduje po prečkama svih oblika, veličina i smjerova. Vješto stružemo željezom po stijeni na mjestima gdje ona izviruje iz snijega. Bele plati počastile su nas prvom okomicom s koje nam tata Kranjec spušta štrik. Veselo se vežemo i nastavljamo u visine. Slijedi kamin, gledam ja njega, gleda i on mene, zove on mene, zovem i ja njega... Donji dio je zasnježeniji nego zadnji put, izgleda primamljivo, ali ne vidim mu vrh. Odlučujem se za okolni put. Samo je Kranjec prošao kroz kamin, veli kako je dolje suh. Kako se percepcije razlikuju! (: Nakon grape dolazimo i do posljednjeg skoka, okomit, suh, snijega je malo i popušta pod našim koracima. Bejuk i Kranjec prolaze to bez puno problema. Napeto ih pratimo pogledom dok nam nisu nestali iz vida. Čekamo... Iz tišine proviruju krajevi fluorescentnog štrika polako se spuštajući niz padinu. Tko prvi njegovo, grabimo krajeve i jedan po jedan prolazimo nezgodno mjesto. Na vrhu nas obgrljuju slovenka i zlatorozi, potpuno padam u delirij snijega i ambijenta. Zaokrećemo kroz Prevčev izstop do vrha stijene. U iščekivanju sam one rastopljene mučne finalne prečke od prošlog puta. Penjem. Prati me ritam: cepin, cepin, korak, korak, cepin, cepin, korak, korak. Najednom izlazim na greben potpuno smušena, gdje je nestala prečka? Izgleda da je prošli put izlaz bio drugačiji zbog manjka snijega. Jedan po jedan, mali mravci proviruju na greben. Častimo se energijom u obliku orašida, suhog voća i naravno, rakije. Kredaricu ne vidimo, ali znamo gdje bi trebala biti. Dan je divan, snijeg je divan, brda su divna. Kako se približavamo mjestu gdje bi trebao biti dom, Triglav se sve više nadvija iznad nas. Izviruje krov Kredarice, stvarno nam je blizu. Jedino što osjećam je eksplozija sreće što sam ponovno u Alpama, da mi je zauvijek ostati gore. U prostranstvima gdje fizčke granice nestaju, osjećam se tako malo, a veličinu čini potpuna povezanost sa svime što me okružuje, zrakom, prirodom, stijenom, ljudima...

Uspon je bio odličan, nemjerljivo lakši od onoga prije koju godinu. Uvjeti su sada bolji pa nije toliko psihički zahtjevno. U stijeni smo bili oko 6 sati, ali samog penjanja bilo je možda 4. Na skokovima smo stvorilii čepove, radili piknike i dobro se stigli odmoriti. Neću puno pisati o užasima Kredarice. Ako idete, rezervirajte sobu i hranu (!!!), uzmite tople vreće bez obzira što ima deka, vodu za oba dana i puno novaca pa će iskustvo biti bolje. Uz malo više hrane možete spavati i u zimskoj sobi Staničeve koče (6 ležaja).
Jedva smo dočekali noć koja nije zapravo bila mračna tako da se izgubio smisao čekanja. Ogroman pun mjesec obasjao je snježne vrhove, Ivona i ja zavijamo od ljepote.

U zoru uživamo u prizorima sunca i mjeseca koji plešu oko Triglava i nastavljamo spavati. Nakon reda besmislenog bauljanja po domu, doručka i kave, Bejuk i Kranjec penju se Milerjevim kaminom i ubrzo jašu greben na vrhu veselog tobogana. Dečki mora da su se zabunili, Ivona, Iva i Bodić dobro znaju da su tobogani samo za spuštanje pa se nakon kamina odvajaju prema grebenu između dva Triglava odakle svi zajedno silaze u dolinu. Zeko, Bojan, Bocko i ja, svatko iz svojih razloga, preskačemo uspon na vrh. Dolina Cmira nalikuje na skijašku stazu kojoj nema kraja. Silazi mi nikako ne leže, zaostajem, ne želim s planine. Proživljavam čitav spektar emocija od sreće, tuge, divljenja, frustracije, inspiracije... Padina za padinom nižu se nebrojeno puta do konačne stazice koja vijuga kroz klekovinu, sipar i naposljetku šumu. Došli smo u proljeće.

Do idućeg susreta, veličanstvena planino!
Marta

Slike.


Tagovi:   Triglav   Slovenska smer  
Copyright © 2013 AO HPD Zagreb-Matica.