AOM kamp, Biz Bernina, Piz Badile, Arco

17.08.2019, autor Marko Bejuk

Bit dis... Bojchi! ;)

Grubi plan bio je u dva tjedna penjati tjedan u Dolomitima i tjedan u Švicarskoj (što suhog granita što Piz Berninu). Po prošlogodišnjoj špranci, imali smo samo grubi plan, detalje smo odlučivali u hodu...


++++++ AOM kamp 2019 +++++++

Krećemo u subotu 03.08. Mi smo: Romana, Kranjec, Boki i ja.
Obzirom da većina ekipe odlučuje u Dolomite doći tek početkom tjedna, odlučujemo vikend iskoristiti za posjet Civetti (njenom južnom dijelu), nikad bili, treba probati...
Spavamo u Rif. Vazzoler na skupnom ležišću za 12 eura, ali nije beg cicija, jedemo večericu za 40 i sitno (detalji), zalijevamo je pivicama od 5 ojra/komad... Naravno, odbijamo desert, jer siti smo, ne valja se udebljat odmah prvi dan, bit će teško penjat... Poslije shvaćamo da je desert uračunat u cijenu večere! A htjeli smo samo juhicu! Mašala! Za smjer izabiremo prekrasni Andrich/Fae South west arrete na Torre Venezia (V+ / 300m - Classic Dolomite climbs str. 169). Penjanje je konstantno teško, strma stijena, previsni detalji. Glavni problem je u gornjem dijelu smjera, dva 25 metarska cuga 5-ice koje mi spajamo u jedan duuuugi 50 metarski cug. Detalj? Kratka prečka u ploči na ravnotežu, sitne rupice za prste, slabo za noge, trebalo je stiskat... Boki vodi svoj prvi V- i to bez puno znoja, bravo Boki, za Romanu V-ica više i nije vijest! ;) Da balansiramo prvi rastrošni dan tu noć spavamo u šatorima na parkingu kod Cap Trieste (može se, barem jednu noć, nitko nam ne radi probleme).

Sljedeći dan (to je ponedjeljak 05.08.) rješavamo kamp u Canazei-u i lažemo si da ne stignemo ić penjat nešto jer kiša će popodne. Sunce piči cijeli dan... izbio nas Andrich. Prvi dan, jedan smjer, mi umorni, a dva tjedna pred nama... hm?!

Utorak 06.08. je dan za penjanje, svi smo na okupu ali tek pod Sellom. Berlingo ekipa stiže dan prije na prijavu u kamp, ali Mlačić i Brajković kasne (prijava do 23:00) pa se kotrljaju po šumi pod Sellom u svom šatoru, Iva i prijateljica joj Stella (ne Sella) također kasne, ali one imaju luksuzni kamper-van pa uživaju u komforu spavanja na ravnom! Stella treba pojas pa mislim taj dan nakon šopinga penju sportiće... U smjerove nakon 101 promijene plana ulazimo u sljedećim kombinacijama:
Boki-Kranjec, Mlačić-Brajković - Little Micheluzzi IV+ mislim 270m - Kranjec uživa u pamćenju zlatne ribice i penje smjer drugi put, kao da mu je prvi. Mlačić i Brajković penju samostalnu friškoškolarsku navezu, bravo momci!
Koki-Domina, Romana-Ozren, Ivona-Marko u Rampa del Torso IV+ kojih 300m. Smjer je lijep, lagane 4kice bez posebnih detalja, uređene alke pa se po smjeru može i apsajlat, idealno za upenjavanje u Dolomitima.
Ivona i ja uživamo u društvu čeha Jana dok čekamo da gornje naveze popnu dužine. Frajer vadi pive iz ruksaka i prži stojednu verziju Jozina z Bazina. Ivona se ponovo povezuje sa svojim češkim korijenima. Klizimo naizmjence, cug za cug, bravo Ivona!
Zadnje cugove se sve više okrećemo i iza leđa primjećujemo najavljenu popodnevnu maglu?! Sakrivamo se ispod previsa, na izlaznoj polici, taman kad počinje kijamet - prvo pljusak pa tuča. Mlačić i Brajković dobivaju potpun doživljaj dolomitskog penjanja i uzrečice koja se prenosi generacijama: U Dolomitima se penje i po kiši (u ovom slučaju i tuči)! Kranjec ih čeka pa kisne po službenoj dužnosti, ne znam jesu li mu dečki pivu platili za to?!
Na passo Selli sastajemo se to popodne i sa Zekom, Jankom i Marinom koji dolaze iz Austrijske turističke ture, ali nažalost istu večer i odlaze nazad za Zadar. Bit će još prilike Janko i Marina! Uvalili nam Zeku u kamp... :)

Srijeda 07.08. je najavljena kiša pa planinarimo. Zeko, Boki, Koki i ja aklimatiziramo se u najvišoj birtiji u okolici, dobro bližoj okolici (fakat nije bila uz cestu). Kranjec vježba za vodiča i vodi grupu u hodački pohod oko Sasso Lungo grupe. Završava solo na ferati, dok Brajković, Ozren i Mlačić nastoje sustići Romanu u pohodu oko Sasso Lunga , Ivona i Domina pridružuju nam se u aklimatizaciji. Postavlja se pitanje Kranjecovih vodičkih kapaciteta?! :)

Četvrtak 08.08. opet dan za penjanje i to kakav, plavo nebo bez oblačka i sunce... Brajković u kampu najavljuje da želi penjati Mariakante IV+ 250m, smjer u Pordoispitze (Classic dolomite climbs str. 42) pa se djelimo u naveze:
Zeko-Ivona, Brajković-Mlačić idu u Mariakante, a Romana-Bejuk i Kranjec-Boki u Piaz kante VI 150m + 100m izlaznih cugova smjera Mariakante.
Piazkante je predivan smjer, VI-ice ima tri giba, razvučena u 10m na tri klina, ostatak je lijepo eksponirano penjanje manje više po grebenu. Dojam nam nakratko kvari Kranjecov let/pad od cca 8m. Štedi leđa, ne šparaj stijenu njegov je novi moto... polomio je grif pred sam štand u vertikalnom dijelu stijene. Osim malo iznenađenja, bez posljedica... pad je zaustavio klin i pouzdani uteg, jel... Boki :). Kranjecova kandidatura za drvena krila je tu, premda zasad mislim daleko manje atraktivna od Kokijeve. Spajamo se na Mariakante i u velikoj povorki dolazimo do vrha smjera na fotosešn. 9 ojra za komotnu vožnju žicarom nazad do auta - 30ak sekundi žičare riješilo je sve što smo pol dana sakupljali.
Bravo još jednom za frišku školsku navezu Brajković-Mlačić, tako se najbolje uči. Trikovi se brzo pohvataju, ali imati hrabrosti samostalno penjati, to je uvijek najteže. Mlačić je i ovako naučio da se halfovi mogu ukapčati naizmjence,a da bi se smanjilo trenje u cugu koji ide cik-cak. No kako je strong momak ukapčao ih je skupa pa je vukao kojih 20ak kila štrik-trenja - trebala su nas trojica da ga dovučemo do zadnjeg štanda! :)
U isto vrijeme na Selli pada Via Steger (Šteger ne Štajger) 200m IV+ na prvi toranj Selle u navezama: Koki-Domina-Ozren i Iva-Stella.

Petak 09.08. je za Kranjeca Romanu i mene dan pristupa Piz Bernini, ali ekipi koja je ostala, dan s najljepšom prognozom do tad.
Osim Zeke koji s Ozrenom i Ivonom ide penjati Rossi - Tomassi 280m podcijenjenih IV+, mislim da se ostatak ekipe (dakle Koki-Domina, Iva-Stella i Mlačić-Brajković) izredao na od milja zvanom palčiću tj. Fünffingerspitze - Thumb IV+ 200m (Classic Dolomite Climbs - str. 14). Što se tu događalo rado bih jednom saznao, ali nije popularno pisati izvještaje pa vjerojatno nećemo čitati... Šta se dogodi u stijeni ostaje u stijeni (i na Fejsu/Instagramu ako su slike dobre)! :)


+++++++ Piz Bernina +++++++

Kranjeca, Romanu i mene čeka četverosatna vožnja do Pontresine u Švici, početne točke za uspon na Piz Berninu, pa zatim 4h hodačine do Tschiervahutte - doma ispod Biancograta kojeg planiramo popeti u subotu 10.08. Sunce nemilice piči, ali uspjevamo održavati tempo i za cca 3,5h krepani i mokri od znoja smo u domu na večeri. Uz minimalističko pakiranje ruksaci nisu preteški pa kasnimo samo pola sata na večeru koja se poslužuje u 18:30 (NAPOMENA: Salata je jedan od sljedova u Švicarskoj i jede se samostalno kao i svako drugo jelo, a ne kao prilog uz glavno jelo). Vrijeme, bez oblačka, na zadnjim metrima pristupa domu otvara se pogleda na predivnu snježno/lednu liniju Biancograta - izgleda kao lijepa šetnja sutra prije ručka. U domu nas dočekuje zagrebačka ekipa Davor, Bojan, Jura i Bocko (u daljnjem tekstu DBJB). Oni su krenuli to jutro oko 1(?) iz Zgb, 8h vožnje i onda po zvizdanu do doma.

Dizanje u subotu u 3 i sitno, standardna računica, treba nam 1h za pokret, uz kavu koje nema prije 03:30 kada je doručak u domu. Krećemo svi skupa oko 04 i sitno. Noga preko noge, Romana Kranjec i ja ispred. Nakon pola sata kužimo da lampice iza nas nisu DBJB. Pirka vjetrić, prohladno je pa lagano nastavljamo, pričekat ćemo ih na sedlu ispod prvih tehničkih detalja. Do sedla staza nastavlja prvo po glečeru gdje se navezujemo pa po ferati koju penjemo navezani uz mjestimično koji ukopčani komplet.
Na sedlu (3450m) smo oko 7, DBJBa nigdje na vidiku. Porukiramo se i dobivamo dozvolu da pičimo dalje. Vrijeme ne izgleda bajno kao jučer, oblaka ima dosta, ali prognoza je dobra, valjda je još rano?! Svejedno izgleda kao da treba požuriti.

Prvi tehnički dio je lagano penjanje, po skici tri cuga, nama pet šest. Kranjec vodi, ima 10ak + metara štrika, Romana i ja pratimo, po dijelovima se zihramo po dijelovima penjemo paralelno. Orijentacija nije teška sve do vršnog dijela koji je zbunjujuć. Utabana stazica vodi prema dolje, oko grebena prema početku biancograta, ali znamo iz izvještaja od prije koji tjedan da se ne preporuča zaobilaženje grebena jer tamo čeka crni led, nego treba preko. Malo se vrtimo ukrug i na kraju biramo neku najlakšu liniju na greben. Sa grebena je cug apsajla do početka snježno/lednog dijela - biancograta. Odozdola izgleda kratko, ali to nikako nije. U biti nigdje mu kraja! :) Na ulazu u biancograt smo oko 09:30. Odlučujemo penjati nenavezani jer snijeg je padao prije par dana i većim djelom grebena nije tvrdo, samo se prate ugažene stopinke. Vjetar pojačava i to na udare, dovoljno da se ne može mirno uspravno hodati, a s obje strane praznina, ne bi bilo zgodno spotaknuti se. Oblaka sve više, ali u daljini plavo, plavo nebo, ma raspuhat će to, samo koncentrirano naprijed. Na 3/4 grebena zatvara se nebo skroz, iznad nas vrh biancograta - crnilo. Tamo treba ići, a meni se vraćaju flešbekovi iz Dolomita od prije par godina, stajanja na vrhu grebena dok okolo sijeva. Stop. Ajmo se malo spustit s grebena, pričekat 10ak minuta da vidimo šta će bit s tim crnilom i oće li što iz njega izić! :)
Kranjec se telefonira sa DBJB, oni su negdje još na suhom djelu stijene, veza puca prije nego im uspijeva reć da gore vrijeme nije bajno. Nama je sad već puno bliže preko vrha dolje nego nazad istim putem pa kako nakon 10ak minuta nismo čuli nikakvih zvukova, nastavljamo. Magla svuda oko nas, ali koga je magla ubila!
Gornji dio grebena je tvrđi/ledeniji, vjetar udara, pa se navezujemo. Ritam je isti, Kranjec ispred, Romana i ja za njim, penjemo paralelku. Međuosiguranja su šraube, led dobar i dolazimo na vrh snježno/lednog dijela - Piz Bianco.
Još malo grebena i na vrhu smo. Vraga. Gore, dole, gore, dole. Penjanje nije teško, ali nije ni skroz trivijalno. Orijentacija čak i u magli nije teška, samo se prati greben, ali smjeru nigdje kraja. Penjemo paralelku. Do vrha još i jedan lagani snježni greben tako da kod svake promijene suha stijena/snijeg/led apsajl/penjanje trošimo vrijeme na promijene opreme i navezivanje/razvezivanje. Na vrhu smo konačno oko 14:30, dakle 10ak sati za uspon. Začuđujuće toplo u zavjetrini, ali magla posvuda, pogled u prazno, kaj da slikam(?!) a mobitel ima baterije za sliku dvije, Kranjecu cigarete slabo gore, koji ćemo q-rac tu čekat, ajmo dolje...

Za nas orijentacija jednostavna, nastavljamo u pravcu gibanja u kojem smo došli na vrh, držimo se grebena. Nakon par sto metara suhog navezanog prečkanja (s lijeva rupa, s desna rupa, nigdje grebena na koji bi se moglo skrenut(?) i opet nekakvog snježnog dijela nailazimo na apsajl alke. Ima ih svakih par metara. Nama ispada još mislim tri apsajla i spuštamo se na snježno / kamenu padinu, od kuda je pješke 15ak minuta do Riffuga Marco e Rossa u kojem spavamo. Umor probija, a veseli se čovjek pogledu na dom i ideji pivice i neke klope. Žurim naprijed sa štrikom na leđima i procjenjujem da nema neke izgledne opasnosti od pukotina. Poslije razmišljam da sam upao nekud sa štrikom ne bi me valjda dva sata iščupali dok ne bi netko naišao. A opasnosti je bilo, jer Romana je pronašla pukotinu i upala nogom. U procesu je dobro nategnula koljeno. Svejedno spuštamo se do doma oko 17, na vrijeme za večeru i počinjemo s čekanjem DBJB koje završava tek oko pola 11 drugi dan! :)

Na spustu sljedeći dan jedino uzbuđenje koje smo imali bilo je na početku. Od bauljanja po magli i traženja dobro ugažene staze za spust spasio nas je Kranjecov mobitel /gps i Windy maps aplikacija, hvala Ivi M i maglovitoj mojstrovki. Romanino koljeno na par ketonala funkcionira ok i stižemo oko 16:30 na Diavolezza gondolu (25,50 CHF zadnja ide u 17:20) koju kombiniramo s džaba vlakićem nazad u Pontresinu. Komad torte! A vjerujte i spust (inače normalni smjer uspona na Berninu) je sam po sebi torta i po!
DBJB ekipu ostavljamo u Riff Marco e Rossi na oporavku, oni će dole sljedeći dan - u ponedjeljak. Vrijeme se kvari, ali bi trebalo izdržat, kažu nam vodiči (prvi su u riff Marco e Rossi došli oko 08:30 - znači da se biancograt popet za oko 5h). Nas čeka 4h vožnje nazad u kamp u Canazei-u, tamo smo ostavili Bokija i planove za penjanje granita u Švicarskoj!


+++++++ Piz Badile +++++++

Kamp je prazan, svi su otišli za Zagreb, osim Bokija, ali i Željke M i Miloša starijeg koji su u petak penjali na Vajoletima. Kažu nam da je cesta kojom inače vozi autobus stradala u odronu, ide se žičarom, pa je izgleda dobro ispalo da se iz kampa nije pokrenula kolona. Mi provjeravamo prognoze i shvaćamo da nam se u srijedu 14.08. otvara super lijepo vrijeme za pokušaj penjanja dugo željenog Piz Badilea. Pakiramo šatore i odjavljujemo se iz kampa, čeka nas već dobro poznata cesta prema Pontresini gdje dogovaramo kavu s DBJB koji se taman spuštaju s Bernine.

Mogu samo reć da mi ih je bilo fakat drago vidjet i to u prirodnom elementu u fensi establišmentu s kapućinom u ruci i apfelštrudlom na porculanskom tanjuriću sastrane! :) Strong momci nema šta, moglo je mislim to i dosta lakše, ali opet svaka škola košta!
Inače trodnevni Piz Bernina Biancograt tour s vodičem je 1.500 ojra, nikakvi troškovi uključeni, a plaća se i smještaj i prehrana za vodiča! S time da su dečki uštedili i jedno spavanje! :))

Mi nastavljamo za već poznati kamp Vicosoprano (za svaku preporuku - 9CHF/noć). Srećemo škotske prijatelje iz Mariakante i shvaćamo da nismo jedini što žele penjati Badile. Dolina je zatvorena od ljeta 2017 zbog velikog odrona sa susjednog vrha Piz Cengala koji je došao do doline i zatvorio staru planinarsku stazu do Capanna Sasc Fure, doma koji je polazište za smjerove na Badile. Nova staza je otvorena sad u 6 mjesecu 2019. Svaka čast na trudu i brizi zbog sigurnosti, ali katastrofalno je duga - 4 i pol sata strmog penjanja i tabanarenja gore dolje. Mi sa šatorom, vrećama za spavanje, karimatima, svom opremom za penjanje za dvije naveze, hranom i vodom za dva dana. Boki ozljeđuje preponu i odustaje od penjanja sljedeći dan, Kranjecova leđa škripe, Romana šuti više nego obično, pretpostavljam zbog koljena, ali teško je više reći tko je kome što kriv. :) Mene vrat zateže konstantno, ali okladio bi se i da sam čuo kako je volja puknula u trenutku kad je staza po n-ti put krenula gore, umjesto da ide dolje prema domu! Samoubojstvo! A stara staza je navodno bila 2h... aaaaaaa!

Svejedno, mjesto za bivak ispod smjera je spektakularno. Do njega je oko 50min hodanja od doma i još 1h pristupa do smjera, ali tko još broji...
Pogled na Piz Badile i naš smjer Nordkante 1000m (5a/4a-4b) u oblaku je predobar! Smjer izgleda fakat impresivno bez obzira na laganu ocjenu! Sve je nekako ogromno!
Buđenje u 03:30, teškom mukom izlazim iz šatora, puše hladan vjetar, prve lampice stižu od doma, trka počinje. Penjemo u trojci Kranjec - Romana - ja, Bokijeva prepona se nije oporavila od pristupa. Nismo najbrži ni najluđi i završavamo pri kraju kolone od kojih 15 naveza. Greben je na početku širi i položeniji pa se brže naveze probijaju naprijed, mi usklađujemo gibanje s njemačkom navezom ispred. Koristimo HRFS (human route finding system) - otprilike vidiš gdje je naveza ispred štandala i onda penješ u tom smjeru. Ako se nađe i koji spit putem super. Pokušavamo pamtiti pozicije apsajl alki i dužine apsajla, jer nas čeka povratak istim putem. Apsajl alki ima i više nego dovoljno, otprlike svakih 30ak metara. Penjanje je predivno, granit drži, sve na Piz Badile izgleda bomber kompaktno, premda se sa susjednog Piz Cengala čuje lomljenje stijene, od kojih jedno veće, koje je dobro zatreslo! Kod postavljanja frendova treba samo pogoditi veličinu, svaka pukotina je dobra, naguraš bez gledanja, drži! Preporučamo veličine BD Camalot 0.75, 1, 2 i 3, možda i koji dupli. Manji frendovi nisu baš potrebni i ništa čokovi, postavljanje traje predugo, za to vrijeme drugi te gaze! :) Vrijeme je bez oblačka, ali puše konstantno hladni vjetar koji motivira da se penje čim brže. Pri kraju smjera smo oko 12:30 blizu mjesta gdje se još legendarniji smjer Cassin spaja na naš Nordkante. Ovo znači dodatni promet na ionako zagušena, lagana ali uska, zadnja dva cuga Nordkantea. Gledamo gužvu polupromrzli i zaključujemo da će nam trebati barem sat vremena čekanja da se probijemo, a onda u idealnim uvijetima 6-8h apsajla što nas dovodi opasno blizu apsajlu po mraku. Jebeš sliku s križem na vrhu, idemo dolje.
Propuštamo neku njemačku navezu po našem štriku i onda gas za njima. Oni traže apsajl alke, mi se švercamo za njima. 6h kasnije - oko 19h dolje smo. Mislim da smo u 20:30 već bili zbuksani u vreće u šatoru. Sreća Bokijeva da može toliko spavati! :)


+++++++ Arco +++++++

Sljedeći dan četvrtak 15.08. spuštamo se do auta i odlučujemo petak i subotu ne radit ništa! I to u Arco-u. Nakon 20 neuspješnih poziva iz auta raznoraznim prepunim kampovima u okolici Arca (velika gospa je - produženi vikend), Kranjecov sretni prst pogađa Camping Ciclamino (9 ojra noć šatori i auto - 40 minuta od Arca u brdo). Ispostavlja se da je to nekakav zimsko/ljetni resort talijanskih penzionera ispod Monte Balda. Idealno za nas. Spavanje, kavice, čokoladni kroasani, terase i obilazak sportskih dućana u Arco-u do subotnjeg povratka kući...


Pozdrav,
Marko



Tagovi:   Dolomiti   Andrich/Fae   Little Micheluzzi   Rampa del Torso   Mariakante   Via Steger   Rossi-Tomassi   Fünffingerspitze   Piz Bernina   Biancograt   Piz Badile   Nordkante  
Copyright © 2013 AO HPD Zagreb-Matica.