Debelakova izvještaj

20.07.2019, autor Ivonž

Tko čeka, taj i dočeka, sam u nju pada :)
Da ne duljim, eto ga, Iva i Zeko, are you having fun?

Napokon dočekah taj dan – matičarska masovka na Vršiču. Moje fangirl srce je toplo zadrhtalo!
U više auta no što možemo skupiti za Dolomite, pristigli smo u Mihov dom u petak navečer, dobro raspoloženi i mentalno nespremni za subotnju avanturu. Glavna atrakcija večeri je bio Bejukov novi auto, tik ispod čekića, te Marko sa svojom krpicom za poliranje kojom je, tobože nehotice, glancao hjundača kad nitko ne bi gledao.
Ujutro smo se na generalno iznenađenje svih prisutnih, probudili gotovo alpski, u šest ujutro te nakon obilatog doručka, otpočeli pristup s Vršića oko 07:45. Vedar dan, plavo nebo, pokoje snježišće - Alpska idila, takoreći. Nakon dva sata pristupa i hektolitar znoja, ostavljamo ekipu iz Kovinarske V/VI (Marko&Filip, Romana&Mladen) iza sebe i napokon stižemo na početak Debelakove. Pred nama je 450 m IV+/IV. Galantno puštamo navezu stijenoždera, i.e. Slovenaca ispred sebe sa sigurnosnim vremenskim razmakom jerbo su nam mile glave na ramenima. Taman dovoljno da se smrznemo. Zeko odvažno otvara sezonu uz moju asistenciju, a Iva je Kokija jedva obuzdala da ne krene prije mene. Uzbuđenje je u zraku!
Prvih nekoliko cugova – krušljivi pakao! Nisam do sada doživjela stijenu gdje ne možeš postaviti niti konac za zube, a kamoli međuosiguranje. Dotaknem stijenu, pada kamenje. Pogledam gore, pada kamenje. Dahnem krivo, pada kamenje. Umno rastrojavanje. Potajno sam poljubila svaki klin na koji sam naletjela. Slava željeznom dobu! Nakon što sam sa štanda nehotice odvalila kamenčugu koja je za dlaku od Ive, Zeke i Kokija napravila francusku salatu, prestala sam vjerovati u agregatno stanje podloge. Mislila sam da ne može gore od nepovjerljivog gmizanja uz rastrojene blokove i šoder, kada je krenula rafal paljba odozgo. Kiša projektila nas je periodički zasipavala taman kad bi se malo opustili. Ipak treba držati nelagodu na razini. Hvala, susedima! Taman pred cug koji sam trebala voditi, pobrah kamen u rame i shvatih božanski znak da ipak prepustim Zeki. Uslijedila je dužina konkretnog penjanja uz završetak po raslojenim perajama koje samo čekaju izgovor da polete. Svaka čast, Zeko, na mentalnoj stabilnosti! Do te točke u stijeni i naše kontinuirane krive procjene „da smo na pola i prečnica je tu iznad“, odmor nam je trebao kao promrzlom Sunce. Što smo i bili. Pa kaj ćemo drugo nego piknik, krštenje smjera i lake note YouTubea. Hrana duši!



Uslijedilo je par cugova hodanja po šljunku, nešto tvrđih dužina, mjestimična guzomlatna eksponiranost te nasreću porast kompaktnosti stijene. Smjer je izvrsno poklinan, u protivnom se ne bi dobro proveli jer netko sustavno odbija nositi kladivo i klinove. Ja ih od sad nosim posvuda, zbog čega sam bila predmet šprdnje u Dolomitima. Neka!
Kad smo napokon došli do te famozne prečnice, pogled je taman bacao na susjedni Steber revežev V-/IV+ i naše boyse (Kranjec&Tin, Deotto&Boki). Njihovo prečkanje na naizgled okomito odrezanom đubretu od stijene je bilo dovoljno da apsajlam s mjesta. Šteta, pa je Zeko već krenuo. Utrkivali smo se sa Suncem koje je nemilice grabilo i prisililo Kokija na fantastično spajanje cugova. Trenje je bilo toliko jako da si po užetu mogao gudalom svirati. I onda nakon nešto manje od 11 sati u smjeru (krivim piknik!), izgmilili smo u sumrak na vrh Velike Mojstrovke nakon 14 cugova. Pogled za 10, baš za razglednicu – oblaci i magla. Vjetar je puhao i nosio kapljice te smo se stisli iza glondži odjenuvši sve kaj smo imali. No, umjesto brzog bijega, moj sindrom brižne bake okovao je ostatak Debelakova tima na bivakiranje i čekanje naveza iz Stebera. Što su mi nakon sat vremena čekanja jako zamjerili, pa su krenuli bez mene. Nasreću, taman su tad sablasno iz magle zasvijetlile čeonke i ja sam im od sreće zapjevala. Nisu mogli pobjeći na drugu stranu jer je ovo bio jedini silaz.



Problematiku spusta po magli smo nakon kratkih dogovora s Markovim i Kruninim bratom riješili prek telefona, a naš gorski vodič i padre Njec je poveo ekspediciju. Nalikovao je Bear Gryllsu dok je po tragovima potrganih grančica i žvakajućih brabonjaka određivao smjer, magnetno polje i godišnje doba. Inspiracija!
Uz nekoliko detourova, otkrića Ivine Gaia aplikacije s kartama te Kokinog „Screw you guys, I'm going home!“ čime je otkrio planinarsku stazu, napokon smo se spustili do Vršiča i auta. Potrgani, prašnjavi, mokri dovukli smo se oko jedan ujutro na pivičko koje nam je dežurni stožer obzirno ohladio, pa smo zauzvrat podijelili priče užasa i slave dok nas Mlađo napokon nije utišao i zov kreveta nadjačao svu glad. Sutradan smo nekako sporazumno odustali od penjanja i sunčanu nedjelju iskoristili na prudovima male pritoke Save. Milina! Kad ćemo opet? :)

Par fotki da osvježim pamćenje.
--

Da ne padne u zaborav...

Taj vikend smo na Vrsicu ispenjali:

1. Severni raz, IV/III-IV, 300m - Melita & Ozren
2. Spominska smer Janeza Robica, IV+/III-IV, 350m - Mateljan & Bojan
3. Kovinarska smer, V/IV, 400m - Marko & Filip, Romana & Mladen
4. Smer Debelakove, IV+/IV, 450m - Ivona & Zeko, Iva & Koki
5. Steber revezev, V-/IV+, 500m - Kranjec & Tin, Deotto & Boki


Tagovi:   Alpe   Vršič   Debelakova  
Copyright © 2013 AO HPD Zagreb-Matica.